Zaklada Zlatko Crnić
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5, Zagreb; tel: +385 (1) 480 11 83; fax: +385 (1) 480 11 81
e-mail: info@zakladazlatkocrnic.hr
 
 
O Zlatku Crniću
Zlatko Crnić - prigodom 15. obljetnice smrti (1992. - 2007.)
Dramatične noći 29. rujna 1992. godine dogodila se prometna nesreća pokraj Severina na Kupi, kad je vraćajući se sa službenog puta tragično preminuo predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske poštovani i dragi kolega i prijatelj Zlatko Crnić. Bio je to i ostao iznimno veliki gubitak za hrvatsko pravosuđe. Vrsni sudac, koji svoju briljantnu karijeru nije stjecao po kriteriju "podobnosti", nije bio član niti jedne stranke, nego je sve u životu stekao svojim talentom, radom, znanjem i poštenjem. Jednostavan, pristupačan, skroman, iznimno vrijedan, dobronamjeran, stručan i okretan, velike ljudske dobrote i topline.
 
Bio je svojevrsni kontrapunkt svakoj improvizaciji, voluntarizmu, nekompetentnosti i netoleranciji. Karijeru mu karakterizira postupnost napredovanja: sudački vježbenik, Općinski sud u Zagrebu, Okružni sud u Zagrebu, pa Vrhovni sud Republike Hrvatske, u kojem je bio sudac, zamjenik predsjednika i njegov predsjednik do tragične smrti.
 
Imali smo priliku pratiti i upoznati se s njegovim nemjerljivim doprinosom stvaranju i unapređenju novog demokratskog poretka u Republici Hrvatskoj, striktnim provođenjem legalne procedure prvih demokratskih izbora 1990., referenduma 1991. i izbora 1992., u funkciji potpredsjednika, odnosno predsjednika Republičkih izbornih komisija i Komisije za provedbu referenduma. Posao koji je, kako je osobno napisao, obavio "...po svom najboljem znanju, maksimalno odgovorno, a to znači stručno, profesionalno i neutralno."
 
Kao osebujan čovjek, izuzetnih intelektualnih sposobnosti, senzibiliteta i širine interesa, tijekom čitavog svog života promicao je izuzetno visoke standarde u ljudskom, etičkom, profesionalnom i intelektualnom smislu: kao obiteljski čovjek, pravnik, sudac, pravni pisac, predavač, likovni umjetnik, športaš... S ponosom treba istaknuti činjenicu da se odmah nakon njegove tragične smrti, javila potreba kod velikog broja uvaženih kolega i pravnih institucija za trajnim obilježavanjem uspomene na Zlatka Crnića.
 
Tako je već tijekom listopada 1992. godine potaknuta ideja da se osnuje Zaklada Zlatko Crnić. Na tome je osobito radio Inicijativni odbor u sastavu: Mladen Žuvela, mr. Hrvoje Momčinović i dr. Ivo Grbin. Posebno da se potiču, pomažu i stimuliraju mladi studenti prava, kolege postdiplomanti, da im se dodjeljuju stipendije i da se nagrađuju.
 
Navedenu inicijativu od samog početka podržala su sva četiri naša Pravna fakulteta - Zagreb, Split, Rijeka i Osijek, Ustavni sud, Vrhovni sud, Društvo hrvatskih sudaca, Hrvatska odvjetnička komora i dr.
 
Treba posebno konstatirati da je naročitu podršku i osobitu pomoć Zakladi od samog početka pa do današnjih dana pružala Hrvatska odvjetnička komora, napose njezin sadašnji predsjednik Leo Andreis, u svim njezinim važnim djelatnostima. Na svoj način to potvrđuje da su suci i odvjetnici dvije bitne institucije u svakoj pravnoj državi, pa se s pravom očekuje međusobno pomaganje, respekt i uvažavanje.
 
S ponosom i štovanjem ističemo činjenicu da navedena Zaklada vrlo uspješno i efikasno djeluje od samog početka do današnjih dana. Naš poštovani i nezaboravni kolega Zlatko Crnić i na taj je način dobio satisfakciju za sve ono značajno i veliko što je činio tijekom svoje iznimne karijere, u ljudskom i profesionalnom smislu. S posebnim zadovoljstvom treba dodati i u obiteljskom smislu: njegove drage kćeri Jasmina i Laura danas su vrlo uspješne sutkinje Općinskog suda u Zagrebu. Zlatko Crnić je tijekom cijele svoje karijere na najbolji mogući način označio svoje vrijeme, dao je i nama koji smo nastavili svoj odgovorni rad kao pravnici, da ustrajemo na tom putu, u zaštiti interesa cjelokupne pravne struke, jer je to neodvojivo od interesa Republike Hrvatske da se konstituira ne samo kao slobodna i neovisna nego - i kao pravna država.
 
Odnos prema našem nezaboravnom kolegi Zlatku Crniću, napose formiranje i rad Zaklade Zlatko Crnić, između ostalog je premostio nerazumijevanje i nepravdu koju ponekad susrećemo prema značajnim hrvatskim ljudima.
 
Naš poštovani i dragi i neprežaljeni Zlatko Crnić bio nam je i ostao uzor, ali i putokaz, napose mladim kolegama kako se tijekom karijere treba dnevno boriti za uspostavu pravne države u našoj samostalnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj
 
Veliko hvala našem predragom i nezaboravnom kolegi i prijatelju Zlatku.
 
Napisao: Mario Kos, sudac Ustavnog suda u Zagrebu

(Odvjetnik, 7.-8., 2007.)

In memoriam
Zlatko Crnić (1940.-1992.)

Jedna kolegijalna i prijateljska veza bila je za mene neobično važna rekao bih unikatna. Bila je to povezanost sa Zlatkom Crnićem, sucem, predsjednikom Vrhovnog suda, pravnim piscem, predavačem, vrsnim športašem. Od onih davnih 50-ih godina, kad smo kao juniori - golmani igrali nogomet u istom klubu - NK "Dinamu" pa do našeg profesionalnog izbora - on sudac, a ja odvjetnik. Naši odnosi bili su puni prijateljske topline, kojom je on toliko zračio, ali i visokog standarda u ljudskom, etičkom i profesionalnom smislu.
Turopoljac iz Mraclina koji je kao mladić svakog dana ustajao u zoru, sjeo na vlak za Zagreb, obavio posao, i vraćao se kući u sumrak. Tako je završio gimnaziju i Pravni fakultet.
Jednostavan, pristupačan, skroman, iznimno vrijedan, dobronamjeran, stručan i okretan. Naši prijatelji znali su za njega reći: jedina Zlatkova mana je - da je previše dobar...
 
I onda se dramatične noći 29. rujna 1992. godine dogodila prometna nesreća pokraj Severina na Kupi, kad je, vraćajući se sa službenog puta, tragično preminuo naš dragi kolega i prijatelj.
Na pogrebu govorio je sudac Vrhovnog suda Vladimir Primorac: "... iza Zlatka Crnića ostaje golema praznina koja zjapi... to je veliki gubitak za hrvatsko pravosuđe, a tu prazninu teško ćemo popuniti.
I zaista se pokazalo da je to bio nenadoknadiv gubitak za hrvatsko pravosuđe. Rasni sudac, koji svoju briljantnu karijeru nije stjecao po kriteriju "podobnosti", nije bio član ni jedne partije, nego je sve u životu stekao svojim talentom, radom, znanjem i poštenjem. Kao čovjek neobično skroman, dobronamjeran i silno dobar. Karijeru mu karakterizira postupnost napredovanja: Općinski sud u Zagrebu, Okružni sud u Zagrebu pa Vrhovni sud u kojem je bio sudac, zamjenik predsjednika i njegov predsjednik do smrti.
 
Osobno sam imao prilike upoznati se s njegovim nemjerljivim doprinosom legalnoj proceduri prvih demokratskih izbora 1990., referenduma 1991., i izbora 1992. u funkciji potpredsjednika, odnosno predsjednika Republičkih izbornih komisija, Komisije za provedbu referenduma.
Poslije njegove tragične smrti, nije se nastavilo sigurnim putem koji je trasirao taj divan čovjek, odlučan sudac i pravi predsjednik suda. Umjesto ozračja Crnićeva reda i rada, zavladala je improvizacija, voluntarizam, nekompetentnost i netolerancija. Stanje u pravosuđu se od tog tragičnog odlaska Zlatka Crnića stalno pogoršavalo.

---

Pismo sućuti upućeno Predsjedništvu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu u povodu tragične smrti predsjednika Suda Zlatka Crnića
 
Štovani i dragi kolege,
u ovom trenutku kada nitko od nas ne vjeruje i ne želi prihvatiti gorku životnu istinu, da nas je zauvijek napustio Vaš predsjednik Zlatko Crnić, prenosim Vam iskrenu sućut svih hrvatskih odvjetnika, a posebno svoju.
Osjećajući se bespomoćnim da Vam izrazimo svu tugu, jad i čemer koji nas stežu i obeshrabruju, vjerujemo da ćemo zajedno lakše prebroditi ovu tragediju koja je sve nas zadesila.
 
Dužni smo to prema jednom velikom životu - pravnika, suca, pravnog pisca, predavača, vrsnog športaša, a posebno i iznad svega prema jednom velikom i toplom čovjeku.
Imao sam u životu veliku sreću i čast da me Zlatko ubrajao u krug svojih prijatelja. Vjerujem, ne samo zbog generacijske bliskosti, istih športskih i drugih opredjeljenja, nego prije svega zbog iznimno visokih standarda koje je on sam sebi postavio - u ljudskom, etičkom i profesionalnom smislu.
 
U cijeloj svojoj blistavoj karijeri naš Zlatko nije radio kompromise i ustupke, bilo političke ili druge naravi. Nametnuo se isključivo svojim talentom, znanjem i radom, a posebno etičkim i profesionalnim obavljanjem svojega velikog poziva.
Zato će nam naš neprežaljeni Zlatko Crnić biti i dalje uzor, ali i putokaz i nada da naš zajednički napor za uspostavu pravne države, a posebno borba za neovisno sudstvo i odvjetništvo, nije Sizifov posao.
Drage kolegice i kolege, primite još jednom izraze naše najiskrenije sućuti u ovom teškom i tragičnom trenutku.
Napisao: Mario Kos

(iz knjige Život u odvjetništvu, drugo i dopunjeno izdanje, Organizator d.o.o., Zagreb, 2005.)

Zaslužnici i oni drugi - čovjek reda i rada
(u povodu pete godišnjice smrti Zlatka Crnića)
Stanje našeg pravosuđa nije dobro. Nakon masovnog eksodusa sudaca i tužitelja u odvjetnike i javne bilježnike, sudstvu nedostaje polovica potrebnog broja sudaca. Sudski postupci i traju godinama, sudske takse su neopravdano visoke, a pravosudni djelatnici se žale na niske plaće. Od uspostave Republike Hrvatske pamtimo čudne ishode sudskih događanja. Spomenimo tako puštanje iz pritvora osuđenoga Željka Ražnjatovića Arkana koji je potom odmaglio, pa oslobađanje ubojica obitelji Zec zbog formalnih propusta u sudskom postupku. Dogodilo se i to da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odluku Državnoga sudbenog vijeća o imenovanju sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ministar pravosuđa Ivica Crnić otišao je nakon ostavke, itd. Sve to ukazuje na krizu pravosuđa.
Pravosuđe je bilo poluga ranijega političkog poretka i trebalo bi ga mijenjati. Međutim, palaču pravde valjalo je obnoviti, a ne rušiti. Kad čitam, slušam ili razmišljam o stanju pravosuđa, sjetim se čovjeka kojega je Hrvatska nenadoknadivo izgubila - Zlatka Crnića, predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u noći, 29. rujna 1992. tragično poginuo u prometnoj nesreći kod Severina na Kupi.
 
Bili smo znanci i prigodom jednoga susreta sam se našalio: "Sreća je što imamo toliko Crnića, a šteta je što imamo samo jednog Srećka Bijelića". Tada je, naime Zlatko Crnić bio predsjednik Vrhovnog suda, Ivica Crnić ministar pravosuđa, a Jadranko Crnić, kao i danas, predsjednik Ustavnog suda. Zlatkovo prezime je slučajno isto kao kod ostale spomenute gospode. On je bio dečko iz turopoljskog Mraclina, jedan od onih "vlakaša" koji su ustajali u zoru, a vraćali se kući u sumrak. Tako je završio gimnaziju i Pravni fakultet. U vlaku je upoznao i svoju buduću suprugu.
Bio je odličan crtač što pokazuje dobar dar zapažanja i jako pamćenje. Slikao je panoe s vjerskim motivima za potrebe župnikova vjeronauka, pa je kao mladac izazvao sumnje mjesnog SUP-a.
Nakon diplomiranja odmah je počeo raditi u sudstvu gdje je prošao sve stube. Bio je pripravnik pa sudac Općinskog suda u Zagrebu, prvostepeni i drugostepeni sudac Okružnog suda u Zagrebu, sudac Vrhovnog suda Hrvatske, zamjenik-predsjednika Vrhovnog suda i, konačno, godine 1992. izabran je za predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Niz godina bio je član Zakonodavne komisije hrvatskoga Sabora.
 
Jednostavan, pristupačan, skroman, iznimno vrijedan, dobronamjeran, stručan i okretan, sve su to bile odlike toga mladolikoga čovjeka (rođenog 1940.). Jedan njegov bliski prijatelj mi je reko: "Jedina Zlatkova mana je bila to što je bio previše dobar". Doista, bio je jedan od onih ljudi koji će svakome pomoći i učiniti sve što se ne kosi s etikom.
Svoju stručnost i radinost potvrdio je ne samo u sudačkoj praksi, već i kao pravni pisac. Objavio je knjige Prestanak radnog odnosa (1983.), Komentar Zakona o radnim odnosima u udruženom radu (1983.) i Ustavni Zakon o Ustavnom sudu RH (1991.) i brojne druge članke u pravničkim časopisima. Predavao je na mnogim stručnim savjetovanjima.
Po jednoj činjenici bio je iznimka u pravničkim redovima prijašnjega političkog sustava. Nije bio član SKJ, a ipak je kao Hrvat, što nije krio, postao sudac Vrhovnog suda Hrvatske. To samo svjedoči o njegovoj iznimnoj stručnosti i marljivosti. Doći do tako visokog položaja bio je pothvat otprilike onakav kakav je bio podvig Dinama u osvajanju prvenstva Jugoslavije.
 
Asocijacija na nogomet nije slučajna. Zlatko je dobro igrao nogomet i s jednom momčadi veterana preletio je čitav svijet igrajući na turnirima malog nogometa. Njegov brat Ante bio je centarfor Lokomotive i Dinama, a imao je peh što je igrao u eri sjajnih Jerkovića i Zambate i ostao u njihovoj sjeni. Da bi održao dobru kondiciju Zlatko nije koristio dizalo u zgradi gdje je stanovao, a stan mu je bio na desetom katu. Zlatko Crnić je bio i čovjek obitelji, imao je dvije kćeri. Živio je skromno, bez vile na moru.
Osobito se istaknuo kao zamjenik predsjednika Republičke izborne komisije na prvim višestranačkim i demokratskim izborima u svibnju 1990., zatim je bio zamjenik predsjednika Republičke komisije za provedbu referenduma 1991. i predsjednik Izborne komisije Republike Hrvatske na izborima u kolovozu godine 1992. Po okončanju izbora sreo sam ga posljednji put u zgradi Sabora gdje je bio izborni stožer. Tada mi je, nakon danonoćnog rada, rekao: "Ah, ovo je bio takav teret da si ne želim opet voditi izbore". Na žalost, ta želja mu se ispunila.
 
Trenutak nepažnje vozača i auto je nakon sudara udario u stijenu. Čuo sam da je još stigao izgovoriti: "sve je u redu" - i zatim umro. Ne znam je li to doista bilo tako, no ostaje kao legenda. Za čovjeka u svemu posvećenom redu i radu, samozatajnom Zlatku Crniću, pristaju posljednje riječi: "sve je u redu".
Na pogrebu je govorio Vladimir Primorac, tadašnji zamjenik predsjednika Vrhovnog suda i, uz ostalo, rekao: "Iza Zlatka Crnića ostaje golema praznina koja zjapi... To je veliki gubitak za hrvatsko pravosuđe, a tu prazninu ćemo teško popuniti".
Na žalost, ove riječi su se obistinile. Uvjeren sam da bi stanje pravosuđa bilo neusporedivo bolje da Zlatko nije stradao. Svojom tihom energijom, upornim radom, autoritetom, tolerancijom i velikodušnošću ostvario bi ozračje staloženosti i sigurnosti. Mnogi koji su otišli iz sudstva, a nisu trebali otići, ostali bi raditi kao suci. Nužne promjene u pravosuđu protekle bi prirodno, bez većih sukoba i otpora. Crnić bi to postigao jer je uživao podršku svih sudaca.
 
Primjer Zlatka Crnića pokazuje kako nije točna izreka da nitko nije nezamjenjiv. Gubitak iznimnih ljudi ima dugogodišnje posljedice.
Napisao: Željko Sabol, tajnik službe za odnose s javnošću Hrvatskoga sabor

(Preneseno iz Školskih novina, Zagreb, 1997.)

Hrvatska je izgubila časnog čovjeka
Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Zlatko Crnić pokopan je jučer na mjesnom groblju u rodnoj Vukovini kraj Mraclina. Posljednjem ispraćaju bili su uz članove obitelji nazočni i predstavnici Sabora, Vlade i pravosuđa Hrvatske, crkveni velikodostojnici i brojni prijatelji i mještani.
Uime Vrhovnog suda Hrvatske od kolege Zlatka Crnića oprostio se Vladimir Primorac, zamjenik predsjednika Vrhovnog suda, među ostalim naglasivši kako smo svi potreseni tom iznenadnom smrću suca koji je upravo to želio biti, koji je do kraja i promišljeno vjerovao u vladavinu zakona. Sa 52 godine života napravio je najviše što se kod nas u pravosuđu može, isključivo na temelju svog rada. Imao je energiju športaša, bio je emotivan, efikasan i brz, tolerantan i nadasve skroman. Svima je bila čast što im je Zlatko Crnić bio kolega i u svim budućim dilemama postavit će se pitanje "kako bi to Zlatko riješio" - stoga će on uvijek ostati s nama.
 
Izrazivši sućut obitelji i rodbini Zlatka Crnića, čiji je doprinos pravosuđu i Hrvatskoj velik, Ante Klarić, predsjednik Odbora za zakonodavstvo je rekao da i gubimo suca koji je poštovao svakoga, bez obzira kojoj stranci pripada, jer je u svakome gledao čovjeka, pa je za nas taj gubitak još veći.
Hrvatska je u svakom slučaju izgubila sina i časnog čovjeka, na čijem se životnom putu iznenada pojavio veliki "stop". Sveta misa zadušnica služila se u crkvi Uznesenja BDM. (m. so.)

(Večernji list, 3. listopada 1992)

Poginuo Zlatko Crnić
Predsjedništvo Vrhovnoga suda Republike Hrvatske objavilo je jučer ujutro da je preksinoć oko 22 sata u prometnoj nesreći kod Severina na Kupi poginuo predsjednik Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Zlatko Crnić.
Predsjednik Zlatko Crnić rođen je 4. travnja 1940. u Mraclinu. Nakon svršetka gimnazije studirao je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Sudački pripravnik bio je u Zagrebu na Općinskom i Okružnom sudu, a zatim sudac Općinskog i Okružnog suda u Zagrebu, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zamjenik predsjednika i od početka 1992. predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dugo godina bio je član Zakonodavnopravne komisije Sabora Republike Hrvatske.
 
Istaknuo se kao zamjenik predsjednika Republičke izborne komisije na prvim višestranačkim i demokratskim izborima u Republici Hrvatskoj u svibnju 1990., a zatim je bio zamjenik predsjednika Republičke komisije za provedbu referenduma 1991. i predsjednik Izborne komisije Republike Hrvatske na izborima u kolovozu 1992.
Bio je član Društva hrvatskih sudaca i Društva za građanskopravne znanosti i praksu. Napisao je više knjiga iz područja radnog prava te stotinjak stručnih članaka iz područja radnog, građanskog i procesnog prava, a sudjelovao je kao predavač na mnogim savjetovanjima pravnika. Osim što je bio vrhunski pravnik i sudac, bio je čovjek široke naobrazbe, estet, a po nagnuću humanist.
 
Smrću predsjednika Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Zlatica Crnića hrvatsko je sudstvo izgubilo jednoga od svojih najuglednijih članova (H)

(Večernji list, 1. listopada 1992.)

Govor na pogrebu 2. lipnja 1992.
Suci, stručni suradnici i ostali sudski službenici Vrhovnog suda Republike Hrvatske i svih sudova u Republici, kao i svi pravnici, te šira javnost potreseni su iznenadnom i tragičnom smrću predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske gospodina Zlatka Crnića.
Malo je bilo predsjednika Vrhovnog suda koji su bili toliko suživljeni s pravosuđem emotivno i djelatno, kao što je to bio slučaj s pokojnim Zlatkom Crnićem. To je i razumljivo jer je Zlatko Crnić prošao u svom relativno kratkom životnom putu od sudačkog pripravnika, preko suca općinskog suda, suca okružnog suda, suca Vrhovnog suda, zamjenika, a potom i predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Zato je on bio i sudac i predsjednik, što posebno podvlačim, jer je on to i želio: biti najprije sudac a zatim predsjednik suda.
 
Vjerovao je do kraja u vlast zakona, a ne vlast ljudi, i to kao vladavinu zakona sub lege, a isto tako vladavinu zakona per leges. Ideali pravne države bili su mu stalno misao vodilja kada je razmišljao, raspravljao ili pisao.
Bio je pravi profesionalac u onom smislu u kojem ga njegovo djelo određuje kao kompletnog čovjeka ili čovjeka do kraja.
Bez obzira da li je djelovao kao sudac, predsjednik suda ili zamjenik i predsjednik izbornih komisija Republike Hrvatske bio je do kraja promišljen i sabran, kao što mora biti mudar pravnik i pravni znalac. A s druge strane, kao čovjek, kolega i prijatelj bio je spontan, srdačan i velikodušan. I još nešto: Zlatko Crnić nikada nikome nije odbio niti jednu molbu, i sve je rado učinio što se uklapalo u njegov ljudski i moralni okvir.
 
Naš predsjednik je imao energiju športaša (što je i bio u svoje vrijeme), bio je emotivan, a isto tako efikasan i brz, kao što je bio tolerantan i nadasve skroman.
Njegove knjige i stručni članci dugo će još govoriti sami za sebe. Ja o njima zato ne trebam govoriti, kao što neću govoriti o njegovim osnovnim biografskim podacima uz samu jednu naznaku: da je on sa svojih 52 navršene godine života napravio najviše što je u našim uvjetima mogao napraviti jedan pravnik koji se posvetio pravosuđu. Sve što je postigao rezultat je isključivo njegovog rada, a ne bilo kakvih sretnih okolnosti.
 
Rekao sam dan iza njegove smrti, da iza predsjednika Zlatka Crnića ostaje golema praznina koja zjapi. To ponavljam i danas pored njegovog mrtvog tijela. To je veliki gubitak za hrvatsko pravosuđe a tu prazninu ćemo teško popuniti.
Mi suci, stručni suradnici i ostali djelatnici Vrhovnog suda Republike Hrvatske imali smo čast da nam je Zlatko Crnić bio predsjednik i kolega. Mi ga nećemo nikada zaboraviti. Uvijek ćemo u našim stalnim i brojnim dilemama pomisliti kako bi to Zlatko učinio ili riješio. On dakle, i dalje ostaje s nama, onoliko kolika je naša želja i težnja da gradimo neovisno sudstvo.
 
Slava predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Zlatku Crniću. Vladimir Primorac, zamjenika predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske

(Odvjetnik, 7-8, 1992.)

Copyright © Zaklada Zlatko Crnić